Hutbe

Hutba – Proljetna poruka

U utorak 19-og, a zatim i naredna dva utorka koji slijede, 26-og februara, te 5-og marta u našem kalendaru, ubilježeni su događaji kroz prirodne procese koji označavaju buđenje, oživljavanje i poticanje životnih sokova. To su tri buđenja ili nama poznata tri džemreta.

Prvo džemre je u zrak, drugo u vodu, a treće u zemlju. Sa njihovim dolaskom život u zamrloj prirodi počinje da se budi. Ubrzo će se zemlja šarenim cvjetovima i svakovrsnim biljem ukrasiti. Gnijezda i brlozi životinja postat će svjedoci rađanja novoga života. Stvoritelj, u svakom trenutku stvara novi život, a pred našim očima je to najizraženije u svakom dolazećem proljeću.

On Uzvišeni u suri Er-Rahman veli: „Svakog časa On se zanima nečim“.

Da bi se zemlja probudila, da bi oko nas život buknuo, zrakom moraju lahori života puhnuti, a vodom i zemljom sokovi života poteći.  I insan je zemlja. Od nje je stvoren, na njoj i od nje živi i u nju će se vratiti. Opet će iz nje biti izveden.

Allah dž.š., nam pokazuje da svojim očima gledamo i razumom shvatamo šta se oko nas događa. Gledamo kako bilje niče, kako raste i od sebe plod daje.

Kao što oko sebe životni ciklus možemo vidjeti, isto tako i svoj život možemo sagledati. Rodimo se, odrastamo, kroz život svoj plodove radom stvaramo, a zatim svehnemo i ponovo zemlja budemo.

A onda će nas Uzvišeni Gospodar u “proljeće” koje se Sudnji dan zove ponovo iz zemlje oživjeti i o plodovima našeg rada obavjestiti.

Tri se džemreta dogode i zemlja biva spremna da se novim životom i ukrasnim ogrtačem zaodjene, te nam oči, srca i duše naše zadivi. I nama je zadatak da u svom ponašanju druge zadivimo. Da ugodan ukras i primjer rodbini i komšijama svojim budemo.

Prirodi treba zrak, voda i zemlja da bi ljepotu stvaranja svjedočila, a nama iskreno srce, lijepa riječ i hairli djelo da bi vjeru i ljepotu njenu živjeli. Vjernik je onaj, koji srcem vjeruje, jezikom očituje i djelom potvrđuje u ime Boga i radi Boga, a ne radi ljudi i interesa svojih na dunjaluku.
I nama treba džemre. Potrebni su nam novi sokovi života, a oni se bude namazom i Kur’anom, bude se hair djelima, sadakom, iskrenom riječju i lijepim osmjehom.

Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju“. (Enfal, 2.).

Proljetna džemreta će nam znakove Božije pokazati i na proživljenje Sudnjeg dana nas podsjetiti i svakoga ko vjeruje opomenuti da u proljeće Sudnjeg dana valja proživljen biti i plodove svoje pokupiti.

Znamo mi dobro da bi vjernicima bili, moramo vjeru svoju jezikom govoriti i djelima svojim svedočiti. Nije dovoljno vjeru samo u pričati. Kad se vjera jezikom izgovara, onda se djelima pokazuje i dokazuje. U jeziku kosti nema pa se lahko savija, ali tijelo čovjeka je puno kostiju (od 206 do 350 – zavisno od naše starosne dobi) i ono se teže savija, ali zato djelo pokazuje.

Kao što bez vode nema života, jer je ona životu osnova, tako bez komunikacije među nama nema sloge i ljubavi, nema džemata, nema napretka i bereketa. Upućeni smo jedni na druge. Zbog toga nam je zabranjena ružna riječ, ogovaranje, smutnja, psovka, ruganje, ismijavanje… Zabranjuje nam se da jezicima svojim otrovno sjeme sijemo.

Zato su i nama džemreta potrebna, potrebno je da se oplemenimo porukama vjere i postanemo svjesni poruke Poslanikove kojom nam garantuje Džennet, ako mi možemo sebi garantovati da će nam jezici u pokornosti Bogu biti.

Uskoro ćemo vidjeti kako poslije džemreta, rastu raznih boja cvjetovi i biljke različitih okusa. Trebamo sebe jačati gledajući ove primjere i sebi ne dopustiti da ružnim riječima, ogovaranjem, smutnjama i spletkama uništimo svoju dunjalučku i ahiretski sreću.

Mi znamo, da je prava istinska potvrda vjere naše djelo. Tek kad zemlji džemre dođe, sjemenka može klijati, grana pupati, tek tada se plodu možemo nadati.

Vjera u srcu mora postojati. Vjera jezikom mora biti svjedočena. Ali da bi plod vjere mogli vidjeti onda djelom moramo činiti.

Koliko ljudi znamo koji se, da su muslimani izjašnjavaju, ali od njih svakodnevno mira nemamo. Šire laži i smutnju, čine grijehe i njihovom društvu se ne radujemo i izbjegavati ih počinjemo.

Moramo znati da Allah dž.š., kad opisuje vjernika kaže da on vjeruje i dobra djela čini.

Kada vidite travu izniklu i cvijet procvali, kada vidite oživljenu zemlju, znajte da se džemre desilo i da su sokovi života potekli.

Kada susretnete muslimana, morali bismo biti sigurni da ćemo biti sigurni od njegovog jezika i ruku. Musliman vjeru svoju djelom potvrđuje. Ako nema djela dobrog, šta se ima od toga što kažu da su u srcu vjernici? Kakva je to vjera koja insane na dobra djela ne pokreće?

Kao što zemlji džemre treba, i nama, vjere treba. Treba nam djelo dobro koje će biti potvrda našoj vjeri. Kao što Allah dž.š., ukrasi zemlju i čovjek joj se divi, a sva stvorenja u tim neizmjernim ljepotama i blagodatima uživaju, tako je čovjeku zadaća da sebe lijepim osobinama i dobrim djelima ukrasi kako bi sreću sebi, ali i drugima oko sebe donio.

I zrak i voda i zemlja dožive promjenu kako bi ljepotu svjedočili. Srca naša i jezici naši, duše naše i tijela naša, promjenu trebaju kako bi se sve oko nas promijenilo i kako bismo uspijeh postigli.

Uzvišeni Bože, daj nam snage u vjeri Tvojoj, a jezike nam od ružnih i griješnih riječi zaštiti i daj nam da po dobrim djelima budemo prepoznati. Amin!

15.02.2019. godine

Almedin-ef. Omerović

Click to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

To Top